nedjelja, 20.11.2011.
Persiflaža emocija
 'Houellebecq, ta lukava persiflaža emocija!', kaže mi. Otvaraju se novi emocionalni univerzumi. Što su autentične emocije, jesu li emocije uopće najvažnije. Treba li dozvoliti emocijama da odlučuju, Ili se one isključe, racionalno odabere pa potom odvrneš ventil i polako puštaš emociju, strast da bude pogonsko gorivo tvoje odluke. Zlatni rez, ili zlatna sredina? U čemu se očituje površnost? Da li je u redu ako nemam živaca za poeziju, glazbu, emocijom nabijeno ljudsko stvaralaštvo? Ne sluša mi se Will Oldham, kada se izlije prema meni, nemam ga u što primiti. Jesu li moje posude plitke, ili razbijene (shevirat ha-kelim)? Da budem banalna, što je u konačnici bitno - upitnik. Jednako kao što tražimo strukturu i svrhu, cilj i smisao u svjetovnim stvarima, tražimo je i na polju šire slike koju one sačinjavaju, životu. Zašto Brana Petrović odabire upravo rakove na žaru, kišu ili voće? Zašto ja odabirem osunčana zimska jutra i french press na stolu, iz kojeg se puši vrela kava. Zašto radimo krive poslove, ostajemo na krivim mjestima, vodimo krive živote. Možda je savladavanje toga savladavanje naših unutarnjih demona koji nam stoje na putu do potpune samospoznaje. Gnothi seauton, uporno, poput papiga i bez razmišljanja, od osmog stoljeća pr.n.e. sve do danas ponavljamo sintagmu. Koliko je doista onih čije izgovorene riječi, fraze i sintagme imaju autentične emocionalne, promišljene temelje, a koliko njih tek imitira stvarnost i proživljaje? Ponavljaju obrasce, kao veliki mirror neuroni s trupom, rukama i nogama. A sve je tu, sve je dostupno. Sve već proživljeno, zapisano, nadohvat ruke, samo treba zakoračiti u taj univerzum, konzumirati njegove sadržaje bez bojazni, osjećajući, doživljavajući, proživljavajući, odvajajući pritom bitno od nebitnoga. Izreći, napisati, napraviti, sve što mislimo da je bitno. Potvrda drugih potvrda je ispravnosti nas samih. Ali tko su ti drugi, autoriteti i arbitri relevantnog i istinski značajnog, i zašto nam zapravo treba potvrda? Možda gledamo u krive bogove. Kada bi barem misao mogla biti izgovorena čisto i jasno, jezikom neopterećenim suvišnim značenjima. Stoljeća korištenja obremenila su riječi, postale su teške od dugotrajne upotrebe, nagomilala se na njima prljavština od silnog korištenja. Što se skriva ispod svih tih slojeva značenja? Jesu li kanoni koje su za nas odradili drugi istinski povijesno najvažnije? Moram li prvo doista naučiti sve, da bih mogla otkrivati nove kontinente (eto još jedne fraze)?. Dolazi li uz potpuno prosvjetljenje nužno i potpuna izolacija, odbacivanje svjetovnih sadržaja, ili je savršena mudrost upravo spoznaji unatoč živjeti život tako da nam konzumacija njegovog sadržaja predstavlja užitak, lakoću i neopterećenost, jer se radi o potpunom izmirenju sa svijetom. I gdje, na kraju, u čitavoj toj strukturi stoji ljubav? Možda treba pitati Druge, čuti što ostali Otoci-Svjetovi-za-sebe misle. A tko će od tih Drugih biti u pravu? Tko će biti arbitar istinosnog značaja njihovih misli? Zadržavam si pravo da u ovom slučaju to budem Ja. |